Online upit

Društvene mreže

Facebook

Boškarini

 

O ISTARSKOM GOVEDU - BOŠKARINU

Mala, europskoj i svjetskoj javnosti nedovoljno poznata populacija goveda koja živi u zapadnom dijelu Hrvatske, točnije u Istri, bori se za svoj opstanak na Zemlji. Specifični klimatski uvjeti ( utjecaj mediteranske klime isprepleten povremenim utjecajima kontinentalne klime), tlo, način ishrane, i odnos čovjeka, oblikovali su ovo autohtono govedo.Prije 50ak godina bilo je oko 40000 goveda ove pasmine a danas nalazimo tek tristotinjak čistokrvnih. Unatoč naporima koji se u cilju zaštite istarskog goveda provode posljednjih godina, opstanak tog autohtonog goveda vrlo je upitan. U želji da se preduhitri biologija ( moguće izumiranje vrste i njen nestanak s lica zemlje)i da to vrijedno domaće govedo ( filogenski jako važno) ne postane tek dio sjećanja i povijesti odlučno se upozorava na važnost i sve vrijednosti istarskog goveda kao i potrebu da se ono očuva. 

U zreloj dobi krave su u grebenu visoke oko 138 cm dužine tijela oko 155cm.Bikovi su viši, u prosjeku su visoki oko 145 cm, a težina im iznosi oko 800 kg, dok su volovi u prosjeku visoki oko 155 cm i težine preko 1000 kg.

Istarsko govedo je kasno zrela pasmina, koja svoju zrelost doseže u 6-oj godini života što pruža mogučnost dugogodišnjeg rada i dugu rasplodnu sposobnost ( i do 20 god). Izrazito je radno govedo, otporno, izdržljivo i ustrajno u radu. Skromno je u ishrani, živahnog temperamenta, druželjubivo i potpuno predano čovjeku. Niska mliječnost (oko 1500 l ) dovoljna je da prehrani tele.

Iznimna radna sposobnost istarskog goveda odlika je i svrha njegovog postojanja i opstanka. Stoga, da bismo sto bolje predočili vaznost njegove uloge ukratko ćemo opisati sto su sve ta goveda radila, u kojima su sve poslovima pomagala čovjeku i kako su se pritome hranila.

Kraški i siromašni teren istarskog poluotoka zahtijevao je od ljudi i goveda iznimne napore i odricanja. U toj su se muci ljudi i goveda sprijateljili. Tijekom sezone rada, već sa prvim zrakama sunca vlasnik bi nahranio i napojio svoje govedo, te krenuo s njime na oranice i livade, u vinograde i usjeve. Goveda i njihovi vlasnici mjesecima su provodili cijele dane u radu sve dok se ne bi završili svi sezonski radovi. Poslovi koje su goveda obavljali bili su: oranje, valjanje, okopavanje, pomoć u žetvi, vuča drva, dovoz građe i kamenja prilikom gradnje objekata, pomoć pri vadenju uroda i sl. Na rad se goveda počinju privikavati već sa 18 mjeseci a služe i do 15 godina. Zanimljiv je podatak da je područje Istarskog poluotoka, u vrijeme kada se uglavnom radilo sa govedima, u potpunosti bilo obrađeno, za razliku od danas kada je gotovo 85% istog područja neobrađeno.

Ishrana goveda je tijekom cijele godine bila vrlo skromna (osobito zimi i za sušnog ljeta ). Goveda se gotovo cijele godine drže na paši koja je sama po sebi oskudna, pa se nerijetko njihova ishrana obogaćuje livadnim sijenom, djetelinom i sl. Zbog tako oskudne hrane goveda su naviknuta brstiti lisće sa drveća i grmova. Područje istarskog poluotoka, na kojem su očuvani posljednji primjerci istarskih goveda, biološki je vrijedno, osobito u kontekstu današnjih stremljenja u svijetu ( zaštita bioloških raznovrsnosti, zaštita okoliša, proizvodnja zdrave hrane, itd. ). Danas je prava rijetkost vidjeti u Istri ovo vrijedno govedo. Još jedna hrvatska, europska i svjetska tradicijska vrijednost u srcu Europe nestaje a biološka raznovrsnost, unatoč svjetskim konvencijama, mogla bi ostati bez jednog predstavnika. 

Nadu nam daje nekoliko mlađih uzgajivača koji su prepoznali vrijednost zaštite Istarskog goveda i koji uz potporu Vlade RH, raznih stručnjaka i stručnih institucija iz Hrvatske i svijeta nastoje sačuvati ovo blago od nestajanja. Takvi entuzijasti nalaze se upravo u Valturi.